SleepWalkers.

4.04.2010.   Jutro. 6:00. Alarm. Spasava je iz svog nelagodnog sna, a ona, ona se hitro i znojavo ustaje trazeci prokleto svjetlo, i ono oduvjek potrebno ogledalo. Kada ga nalazi, opipava svoje lice, kao da zeli da vidi jeli tu. A jeste. Jer to je bio jos samo jedan san, jos samo jedna strasna nocna…

Nastavi čitanje →

I did it again.

  -Molim te, ne pravi bauka od gluposti! – bile su tvoje riječi    –   Moj zbunjeni polged ti je sve govorio, a u meni su se kovitlala osječanja, presejčena ogromnim naletom adrenalina.. Bila sam poput tempirane bombe. Svaki čas spremna da puknem. I dok sam smišljala šta da kažem, a da se opet ne posvađamo,…

Nastavi čitanje →

Tek tako.

-Znači otići češ? Tek tako?- iznenađeno si upitao. -Da, tek tako. –odgovorih umorna od traganja za pravim riječima, koje ti nikada nisu bile dovoljne, i smorena od tvojih savršenih odgovora, i pravih riječi u pravo vrijeme. Pogled ti je bio ispunjen žaljenjem i čudnim shvatanjem, a oči su bile nepomične, lice ukočeno, kao da se…

Nastavi čitanje →

Taj čovjek.

Išao je tom ulicom. Vidim to odlaženje. Vidim ulicu oblačnog popodneva i olinjalih sjenki. Vidim, njegov odmjeren korak. Zdrav dodir tla osluškujem uhom prislonjenim. On. Prolazio je ovom ulicom svakog dana. A ja uvijek primjetim to njegovo odlaženje ulicom, i približavanje. Čas je stariji, čas mlađi. Ni jedne suvišne kretnje. Svaki dan bi prolazio, i…

Nastavi čitanje →

The time of my life..

Disati. Mala radnja za moje tijelo. Mala patnja, totalno neprimjetna, totalno beznačajna. Refleksivna. Voljeti te. Ne tako mala radnja za moje tijelo, totalno neprimjetna, jako značajna. Refleksivna. Razlika između njih je velika, a opet tako malena, voljeti te meni je kao disanje, normalno, podrazumjevajuče, i refleksivno, totalno prirodno. Blizi se Nova godina, bez tebe. I…

Nastavi čitanje →

“A ja mislim da je strah najveca sramota ovoga svijeta, i najvece ponizenje covjekovo. Opkoljen je njime kao vatrom, potopljen kao vodom. I on nije ono sto zaista jeste, nego ono sto mora da bude. Bijedna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja.”

Znaš, pokušavam se sjetiti. Tvog lika, tvojeg glasa, i svih lijepih trenutaka, i, ponekad, samo ponekad mi uspije, uspijem uhvatiti tvoj zamagljeni lik, u mnoštvu drugih, samo na trenutak, na mali djelić sekunde. A onda, kao uvijek, nestane, izmakne mi, utekne u neko daleko sjećanje, koje ne mogu obuhvatiti, nikako… A onda, u pokušaju da…

Nastavi čitanje →