Silent Scream.

The brutallity of reality is the freedom, that keeps me from. Dreaming.



08.04.2010.

SleepWalkers.

4.04.2010.

 

Jutro. 6:00. Alarm. Spasava je iz svog nelagodnog sna, a ona, ona se hitro i znojavo ustaje trazeci prokleto svjetlo, i ono oduvjek potrebno ogledalo. Kada ga nalazi, opipava svoje lice, kao da zeli da vidi jeli tu. A jeste. Jer to je bio jos samo jedan san, jos samo jedna strasna nocna mora, samo jedna, u nizu mnogih. Sva znojava se gleda u ogledalo i osjeca olaksanje, srce joj lupa kao ludo, hoce da iskoci iz grudi. A ona se hvata za njega, ne dopustajuci mu. Tjerajuci ga da ostane njen zarobljenik, i da zajedno prozivljavaju tu njenu nocnu moru. Koju evo sanja po 473 put. Mozda cak i vise. Pocela je brojati prije par godina. U pocetku je to bio obicni san, tako jadan, i tako nebitan da ga se i nije sjecala, a onda je to preraslo u nesto vise. Preraslo je u ogromnu i prestrasnu nocnu moru, koja joj kida srce svaku noc, i tjera je na plac. Ali osjecaj zivota koji dodje u jutro je neopsiv. Ne sjeca se dana kada je legla na spavanje ranije. Bilo ju je strah. A ona je mislila, ili bar se nadala da ti njeni strahovi je drze na zivotu vise od drugih.

 

27.01.2010.

Stara ljubav. Da ili ne, pitanje je sad !?

Ovo je zaista prešlo granicu. Prošlo je koliko 6 mjeseci ili čak 7? I ja opet imam sweet dreams o prošlosti. Jedino se ja zadržavam tako daleko a tako dugo. Dali je uopšte vrijedan? Jesam li ja uopšte sretna? Nisam sigurna. Niti sam ikada bila, niti ću ikada biti. Jer on je postao jedan dio mene, i neću ga lako izgubiti, ne zato što ja to ne želim nego zato što je kao urezan ostao na meni. I da, i danas se stresem na spomen njegova imena, ili na slucajno sretanje oči u oči. Nisam sigurna, jeli to neka čudna ljubav? Ili samo stara navika? Ovo nije baš nalik meni, ali trenutno mnogo stvari nije nalik meni. Da li treba se vratiti staroj ljubavi ili asmo preći preko određenih osjećaja. Pogotovo kada znate da ste prekidali dosta puta i svaki put kad se pomirite to ne ispadne dobro..Dali trebam se pozabaviti ovim ili samo preći preko toga?

16.01.2010.

Go.Went.Gone.

Evo,

prošla je još jedna godina.

A meni se čini kao jučer,

kao da sam jučer zatvorila vrata naše sreće.

Kriva sam.

Ili nisam,

to sada zaista ne znam, a čini mi se,

ni ne želim da znam.

Ko je kriv,a ko ne.

Zaista, koga briga.

Ovo je još jedna patetična pjesma,

napisana u sjećanje na nas.

Ili ono nešto poput nas.

 

Jer danas, meni se čini, da nema nas.

Nema ničega,

i ja ne znam šta da osjećam,

ili trebam početi da zaboravljam,

a ne volim te.

Niti sam te ikada voljela,

nego eto, trebalo mi je nešto za šta ću se uhvatiti.

Znaš ono nešto što ti olakša dušu,

kada se pogledaš u ogledalo i misliš,

«Nisam sama, imam nekoga, ko me voli i pazi, nisam sama»

 

A najgore je što sam bila sama, i uvijek ću biti sama.

Većeras, i sutra, bez boli, bez osjećaja.

I ono najbitnije.

 

Bez suza.

12.01.2010.

I did it again.

  -Molim te, ne pravi bauka od gluposti! – bile su tvoje riječi

   -   Moj zbunjeni polged ti je sve govorio, a u meni su se kovitlala osječanja, presejčena ogromnim naletom adrenalina..

Bila sam poput tempirane bombe. Svaki čas spremna da puknem.

I dok sam smišljala šta da kažem, a da se opet ne posvađamo, shvatila sam da mi je sasvim svejedno hoćeš li se naljutiti na mene, da mi je svejedno dali si povrijeđen mojim stalnim negodovanjem sa tobom. Jednostavno me nije bilo briga. Tada si me uhvatio nespremnu, i vratio mi moj maloprijašni zbunjeni pogled i nevino rekao, - Šta?- .

I nastavio si pričati neke gluposti koje nisam čula, nešto o tome ko će preuzeti krivicu za ovu svađu, i predavao si mi svoja opravdanja, i svoje optužbe. Ali meni je to tvoje “šta”  mi je pomoglo  da shvatim mnogo stvari.  I dok si ti i dalje pričao, meni je glavom odzvanjalo ono “Šta?”

Pogledala sam te sa gađenjem, i sa silnom gorčinom skupljala riječi u glavi.

Tada je nešto u meni jednostavno puklo.

I iz mene je izletjela bujica riječi koje sam odavno trebala reči- “Mak! Ovo je gotovo”-povikala sam

- Šta je gotovo?- iznenađeno, preplašeno i gotovo uvrjeđeno si upitao.

Svom silom sam rekla- “ Ovo, mislim, mi. Ova farsa ljubavi, i tvoja želja da budeš sa nekim i strah da budeš sam.”- rekoh.

-         "Molim?" Uzviknuo si. Ali kao da si znao da je istina smirio si se.

-         Tek tako?- nakon nekog vremena šutnje si upitao

-         Da, Mak, tek tako.- odgovorih sjetno.

Sa blago iskrivljenim i neiskrenim osmjehom si rekao, “ Sve što je lijepo kratko traje!”

Misleči totalno suprotno od toga, rekla sam:” Naravno”. Ali najgori dio je, što ta farsa nije uopšte kratko trajala.

-Jesmo li mi gotovi, mislim kao prijatelji?- pokušavala sam ispraviti situaciju.

- Pa bili smo dobri kao prijatelji- rekao si a nisi me ni pogledao, samo si gledao u zemlju i sjeto se osmjehivao, kao da želiš nešto da kažeš ali se ne usuđuješ

-Znam- bezlično sam rekla.

I onda upitah:” Znaći OK smo? I dalje prijatelji?”

Pogled ti je bio u daljini, i bio si samo fizički prisutan, pa si kratko odgovorio, vrteči mi kosu kao inače :”Da, naravno da smo ok.." Krenula sam da odem, kao inače, ali ti si doviknuo, "Predpostavljao sam da će doći do ovoga. I nekako se ne osjećam onako kako bi trebao."

Zakoračila sam  par koraka unatrag, i prišla ti, gledao si me, sa nekim novim pogledom, koji nisam prepoznavala, i nezainteresovano sam te pitala " Kako, Mak? " , gledao si me, i sa suzdržanim osmjehom si rekao, "Pa ne tako žaleći, isto kao da je ovo slijedilo odavno, mislim jedno je slutiti a drugo znati." Tada mi te tvoje riječi nisu imale puno značaja, bile su totalno nepovezane, i nebitne, zato što sam samo željela otiči, da ne gledam te više, jer nisam stvarno imala snage.

Uzeo si mi ruku i poljubio je, a ja sam se lažno i brzo osmjehnula a ti kao da si shvatio da je to lažni osmjeh zagrlio si me i rekao "Čućemo se mi još", samo sam hladno i začuđeno te potapšala po leđima i nervozno klimnula glavom stavila slušalice u uši i pogledala te posljednji put sa saznanjem da je to posljednji put da pričamo.

I zaista poslje toga nikada više nismo progovorili, ni pozdravili se, a ironično je da si rekao da smo prijatelji, a najvažnije je da smo po našoj priči bili ok,

Ili barem nešto poput toga. A sad.

Sada nismo ništa.

26.12.2009.

Tek tako.

-Znači otići češ? Tek tako?- iznenađeno si upitao.

-Da, tek tako. –odgovorih umorna od traganja za pravim riječima, koje ti nikada nisu bile dovoljne, i smorena od tvojih savršenih odgovora, i pravih riječi u pravo vrijeme.

Pogled ti je bio ispunjen žaljenjem i čudnim shvatanjem, a oči su bile nepomične, lice ukočeno, kao da se spremaš za napad.

Znala sam da poslje ovoga nema šanse za prijateljstvo, pa sam odlučila da to ni ne pominjem., i znala sam da sve što sad ti kažem ili če ti dati novu nadu, ili u tvoje oči usaditi još više mržnje, nijedno ni drugo nisam željela.

Bila sam u škripcu, opet nakon dugo vremena, bez odgovora, i bez ikakvih riječi, koje mi nikada nisu faille.

Spustio si svoj pogled i uhvatio me za ruku. Stresla sam se. Ne zbog dodira. To nikako, nego zbog izraza na tvom licu, vrtjelo mi se u glavi.

I tada sam bila nespremna, opet!

Gledala sam te onako, previše smirenog, nepomičnog. Nisi micao pogled sa mojeg lica, al nisi uopšte gledao u mene, nego kroz mene. Kao da si napokon sve shvatio.

Mislila sam-“ Možda da mu kažem istinu?” pitala sam se.

-“To bi izazvalo reakciju-“ mislila sam.

A bolje bilo kakva reakcija nego ovaj zombi sto me gleda i drži za ruku. Osjećala sam nelagodu, prvi put u tvom društvu.- U glavi mi je bila parada. Gledala sam te u čudu, strahujući da ne kažem nešto pogrešno i razmišljajući dali da išta kažem.

-Bolje da idem- kratko i nervozno sam rekla, i ustala se. A ti si još buljio u onu zamišljenu tačku, i lagano a opet kao da si me prozreo rekao si : “ Da, samo idi”         U tvom glasu sam osjetila zasluženu ironiju. Lagano si se smiješio, a ja sam shvatila da nema sreće u tom osmjehu.

A ja?

Ja sam opet samo otišla.

Tek tako.

26.12.2009.

This left feels right.

Shvatila sam. Čudan je ovaj naš svijet. Ne mislim na Zemlju. Nego na moj svijet, i svijet ponekih osoba koje su samnom. Shvatila sam, da ono što inače treba da boli, mene ne boli ni najmanje. Da stvari koje neke ljude lome, tjeraju na najgore pomisli, mene ne dotiču. Nisam baš sigurna jeli to dobra stvar. Ili nije. Znam da u mom životu ima mnogo stvari koje sam propustila. Mnogo grešaka koje sam napravila, i stvari koje sam slagala, pogrešnih ljudi kojima sam vjerovala. Al' uz sve to idu i dobre stvari. Uz sve te greške pravi ljudi su me tješili. Tu sam saznala za sve lijepo što nas okružuje. Moj svijet nije tako crn i loš. Ljudi u mojem svijetu nisu tako pokvareni, i ne misle svima loše. Moj svijet nije ružičast. Ne. Naš svijet nije crn, nije bijel. Nego je siv. Na isti način na koji sam shvatila da mene ne bole stvari koje bole druge ljude, mene bole stvari koje ne bole nikoga. Sitnice. Loša riječ ili pogled bole više nego dosta drugih stvari. Ali mi je drago. Drago mi je to što imam sposobnost da zadržim svu bol u sebi, i niko, ama baš niko ne zna šta se dešava u mojoj glavi. Ja sam uvijek u redu, uvijek sam sretna. I nikada ne puštam suzu.

Smijem se i kad bih plakat htjela. Osmjehom blažim što mi duša skriva. Jer tako se mora pred ovim svijetom, što u tuđim suzama uživa.   

Tako ljudi kažu.

25.12.2009.

Taj čovjek.

Išao je tom ulicom. Vidim to odlaženje. Vidim ulicu oblačnog popodneva i olinjalih sjenki. Vidim, njegov odmjeren korak. Zdrav dodir tla osluškujem uhom prislonjenim. On. Prolazio je ovom ulicom svakog dana. A ja uvijek primjetim to njegovo odlaženje ulicom, i približavanje. Čas je stariji, čas mlađi. Ni jedne suvišne kretnje. Svaki dan bi prolazio, i taj isti dan bi sjeo na jednu malu oronulu klupu. Dugo bi sjedio sam. Šutio je ali to niko ne primjeti, pa je šutio sam. Napokon neko uzdihano dođe i sjede kraj njeg. On ga pogleda iznenađeno, i sa ružnim gađenjem klimnu glavom i ostade sjedeti sam. Nakon nekog vremena ustade, i laganim korakom nastavi put. Koračao je polako, strpljivo. Strpljivo prema sebi, strpljivo prema sudbini. I opet kao i svaki dan zastade šutke kraj čovjeka sa vagom. Pogleda vagu. Zakorači. Pažljivo. Dade šarenu novčanicu, a ni ne pogleda vagu, ne pogleda ni kusur, ni starca, i očuva umišljeno dostojanstvo pa produži bez riječi. Sivi kaput se njihao na vjetru, sam koordinirao svoj put, poslušno ga prateći. Kiša. Lišće leta, bježi od navale vjetra, neuspješno se brani pod nemogućim naletom sudbine. Jedno oko mi je bliže. Proviri sunce i karikira njegov korak na tom pločniku. Ruka u lijevom džepu i nagovještaj oznojenih plećki, taj sako od tvida, i strog trougao kravate. Smrknut.

On.

Išao je tom ulicom strpljiv prema životu. Čas je stariji, čas mlađi. Njegov istup vagi. Nagao, pravougao, kao da snagom otključava vrata mog uličnog hrama. Tako. Te godine. To polaženje. Godinama prolazi ovuda. Njegova dugogodišnja postojanost. Kazaljka bi zastala tamo gdje je zastajala godinama, i više od toga stajala bi kao da se nikada nije ni micala. Ni jedne suvišne kretnje. Nije ga bilo koji dan. Više dana. Ali dođe opet, i stade na tu istu vagu.Samo što ovaj put nije bilo sve isto. Nervozno  pogleda umorni otklon kazaljke, i razgorači oči, iznenađeno zadrhta nad tužnim zijevom vage. Nevoljno obrisa znojno čelo bijelim rupčićem, sa blagom kretnjom, a očima punim straha. Udaljavanje. Tuđi glasovi. Šum oluka. Vrijeme. Vremena. Jedno oko mi je bliže. Besuzno. Prazna klupa.I on.

 

A on, nikad više ne dođe.  On. Ne dođe više nikad.


Stariji postovi






My mark.

Silent Scream.


Slučajni prolaznici.

{People of mine.}


MOJI LINKOVI




My likes...

I like: život, prijatelje, rock muziku, punk muziku, čokoladu,London, Englesku, engleski, svoje starke..:)



My dislikes...

I dislike: tugu, visinu, emo, nasilje, cveklu, fensere, cajke, par ljudi, biologiju, fiziku, matematiku,hemiju. :/



Utjeha kose.

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cviječa,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam zivot kao žrtvu.

Nisam plakao. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, sto očajenjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.










BROJAČ POSJETA

6294